... a Krajišnik u duši

Putujem ja u inostranstvo, ko pravi..
Divno jutro nad Lijevče poljem, sivi oblaci nad BL pa mi prosto milo u duši što ću se vinuti iznad njih!
Naš vrli aerodrom neuobičajeno užurban, sa preko 30 ljudi-putnika-gastarbajtera-djece.
Nakon što je svako prstom pokazao na svoj prtljag momcima sa modernim IMT de luxom što prevoze isti, pustiše nas u aviJon.
a tamo, tamo isto kao i u solidnom autobusu BL - SA:
jeftini etisoni, puno ko šibica, poneka nana i gomila dječurlije, one što volu da plaču :-) a ko i nebi plakao kad začuje huku i buku našeg dvokrilca, pardon dvoelisaša.
Ispostavilo se da je pilot neki opasan poliglota, trbuhozborac, brzopotezno pričalo - ono što on stavi u minut priče, normalnom, zemljanom čoeku potraje za jedan trač uz kafu. Mnogobrzonamjerekaodaletimonavisiniod6000metaraidajetemperatura minus30stepeniitd
Onda smo poletjeli i whushhhhh
Kozara, moja zelena ljepotica pokazala mi je po prvi put svoje skrivene čari! ohh kakav reljef, kakva šumica :-))
onda samo visoko visoko najvišee
i oblaci, divni oblaci reljefniji od najljepše planine, eterični kao dim iz kandila..duša poželi samo jedno, da ponire prodire hoda i pliva tim pamučastim svijetom!
Malo propadanja i prepadanja, tek da se prisjetimo da nas vozi naš PILOT čijeimenisamrazumiokaoiostaliputnici.
onda su se žene sjetile da su slabiji pol pa su počele redom da povraćaju ... i neredom.. naravno, čim su počeli da dijele besplatne, bezvezne, bezmesne, besplatne sendviče - povraćanje je ustupilo mjesto suprotnom procesu ingestije!
Bujrum bosanci!!
i djeca, djeca su kao i obično bila sjajna: kakofonija glasova, sa emotivnim rasponom od plača do plača i nazad. i pauza za pravljenje belaja - tako sam u jednom trenutku, krajem oka spazio 3-godišnjeg nindžu kako je propuzao pored mene, iz sve snage grunuo na pilotovu kabinu i počeo da lupa i grebe po vratima iste (koja neodoljivo podsjećaju na plakarska po svim karakteritikama) - svi su bili zblanuti, a mali terorista je nakon kraće demonstracije sile na nama koji smo sjedili na prvim mjestima do vozača tj pilota, nemarno odšetao da zajebava mater.
Sletanje nije ništa posebno, samo je truckavo dok je Ciriški AJRODROM pravo velllki i ima čovjek da se navoza okolo u smiješnim autobusčićima, vozićima kako god kome dopadne.
Carina je super, nonšalatno prošećeš kroz nju i sve super - prosto da ne povjeruje naš prosječan švercer.
i ostalo im je veliko, na tom ajrodromu - bašbaš
Serija prevoza, ovaj i onaj voz, bus, konj - konja nije bilo pa smo išli pješke uz brdo - koliko brda ima, brate mili!a da i SREMUŠA, Allium ursinum, ama to raste u po grada - Švicarska, zemljo obećana :-)

Poslije odmora i upoznavanja, uslijedila je sreća neizmjerna moja dok se sunčam u malom vrtu, onako sve mi je baš potaman i prijatno.
Dolaze Jolanda i Goran, te na brzinu odlučujemo da idemo do njenih roditelja na selo. Iako sam umoran pristajem, privučen mogućnošću da uživam u Alpama i kravama, možda i mesu!
Narafski, dio plana sa mesom mi se i nije baš ostvario jer se ispostavilo da, iako njen stari ima veliku farmu krava, krave služe nekako za ukras, snimanje reklama, maženje i prodavanje mlijeka!

Da ne griješim duše, stvarno lijepo imanje, i priroda i sve tako, jedno petšest puta. Podnožje Alpa, selo se nalazi u sred područja pod zaštitom UNESCO-a, sve je do te mjere savršeno i isplanirano da iritira i ushićuje u isto vrijeme - kako koga i kako kad :-)

kao što se može vidjeti, sve je nekako veliko, podređeno utilitarnosti. I zbog toga bode oči, čovjek živi sa prirodom ali se previše ističe. Meni je mnogo draža bila ova opcija:


potom mnogo šetnje, ljenčarenja i spavanja na suncu.

Obilazak imanja od Jolandinog ćaleta - ima jedan dio sa pravom tresavom, gdje sam digao zeca veličine teleta! ili je bilo obratno - kako god, nešto što voli da boravi po sfagnumu i borovnicama.

Potok je bio sjajan, malo ladan al mnogo kul - trudio se da meandrira samo da bi nas zajebavao!

Vrhunac je bio kad smo naišli na likove koji traže zlato i drago kamenje u potoku - nabrijani švicarci sa hrpom instrumenata, lavora i ostalog!mislim da sam bio uspješniji jer sam našao nekakvu keramičku stvarčicu u obliku prstena tj. perle koja je možda antička a možda baš i ne.
Usput smo sreli bake i deke planinare i ostale.
I još malo o domaćinstvu Krumenahera - super stara drvena kuća, na nekoliko nivoa. Mnogo prolaza, veoma niski stropovi (za ljude do 1.65m), sve od drveta i drveta davalo mi je osjećaj kao da sam u nekom gnjezdašcu - zamišljao sam ljude, njene pretke, marljive kao vjeverice kako se spremaju za dugu, alpsku zimu. I sve je tako skromno, ali ima duha - selo je selo.

Jolanda mi je poklonila plavi i crveni krompir iz podruma, neke stare zaboravljene rase kumpjera, ponijeću u Bosnu jer od njih se pravi šareni pire :-)